fotografija, postupak dobivanja trajne slike objekta djelovanjem elektromagnetskoga zračenja (najčešće svjetlosti, tj. vidljivoga dijela spektra) na fotoosjetljivu podlogu; također i pojedinačna slika dobivena tim postupkom.

Svjetlost odražena od realnog objekta projicira se na fotoosjetljivu podlogu optičkim sustavom, najčešće objektivom kamere ili fotografskog aparata, i uzrokuje na njoj promjene koje su kod klasičnih fotografskih postupaka fotokemijske, a kod digitalne fotografije fotoelektrične naravi. Naziv fotografija prvi je put uporabio engleski matematičar i astronom John Frederick William Herschel 1839.

Povijesni razvoj u svijetu

Već je Aristotel oko 350. pr. Kr. opisao pojavu slike na bijelom zidu zamračene prostorije ako se nasuprot zidu nalazio mali otvor za svjetlost. Leonardo da Vinci je oko 1500. prema takvoj ideji projektirao prijenosnu kutiju – camera obscura (tamna komora). Ona je znatno usavršena u XVI. st. povećanjem otvora za svjetlost te umetanjem sabirne leće – objektiva, čime se zadržala oštrina slike na mutnom staklu nasuprot otvoru. Kada je 1816. francuski izumitelj Nicéphore Niépce na mjesto mutnoga stakla stavio fotoosjetljiv materijal, nastao je prvi aparat za fotografiranje, na principu kojega rade današnji aparati. Nakon osvjetljavanja metalne pločice oslojene asfaltnim slojem i razvijanja u petroleju, Niépce je 1826. ostvario prvu uspješnu fotografiju, a postupak je nazvao heliografija. Francuski slikar Louis Daguerre usavršio je 1839. postupak koji je po njemu nazvan dagerotipija. Iste godine engleski matematičar i fizičar William Henry Fox Talbot je na papiru prepariranom srebrnim kloridom dobio negativ s kojega je mogao načiniti neograničen broj pozitiva. Taj postupak, koji je 1841. patentirao pod nazivom kalotipija (poslije nazvan talbotipija), postao je princip po kojem su se izrađivale fotografije sve do pojave digitalnih fotoaparata.













Već 1847. francuski izumitelj Abel Niépce de Saint-Victor zamijenio je papir staklom, a 1851. engleski fotograf Frederick Scott Archer uporabio je kolodijsku emulziju. Zahvaljujući kolodijskoj, tzv. mokroj ploči fotografija je postala znatno pristupačnijom. Godine 1871. Englez Richard Leach Maddox objavio je mogućnost proizvodnje suhe ploče na bazi želatinaste emulzije. Tim otkrićem, a osobito uvođenjem celuloidnoga filma kao nosača emulzije (George Eastman, 1888) započelo je razdoblje industrijske proizvodnje fotografskoga materijala. Sva su se ta otkrića odvijala u području crno-bijele fotografije.

Za prodor fotografije u boji zaslužna su braća Louis i Auguste Lumière 1904., dok je do najšire primjene boje u fotografiji došlo tek nakon 1930. Veliko otkriće bila je polaroid-fotografija koju je izumio američki znanstvenik Edwin Land 1947., a kojom se neposredno poslije snimanja dobivaju gotovi pozitivi. Poduzeće Sony predstavilo je 1981. prvi digitalni fotografski aparat Mavica i otada se digitalna fotografija intenzivno razvija, te je do danas preuzela primat nad klasičnom u većini područja primjene.

Fotografija je pokrenula sustav za mehaničku reprodukciju fotografskih snimaka (litofotografija) i za njihov prijenos na daljinu (telefotografija) i postala osnova kinematografije i televizije. Najdinamičnije i najsvestranije fotografija se primjenjuje u području znanosti: od atomske fizike i molekularne biologije do astronomije i oceanografije. Fizika, medicina, kriminalistika, konzervatorske službe i drugi koriste se različitim specijaliziranim vrstama fotografije: mikroskopskom, rendgenskom, infracrvenom, podvodnom fotografijom, spektrografijom, stereofotografijom, elektrofotografijom i dr. Zahvaljujući napretku digitalne fotografije te napose pametnih telefona s ugrađenim fotografskim sustavom, do danas se snimanje fotografija proširilo s razmjerno uskoga kruga profesionalaca i amatera na gotovo cjelokupno svjetsko stanovništvo, dok je razmjena fotografija i pokretnih slika na društvenim mrežama postala planetarnim fenomenom.









Kao umjetnička vrsta fotografija je prihvaćena potkraj XIX. st., kada je uz primjenu novih tehničkih postupaka snimatelj počeo unositi vlastitu izražajnost. Pioniri umjetničke fotografije na početku XX. st. bili su Alfred Stieglitz i Edward Steichen u Americi i Eugène Atget u Francuskoj. U razdoblju nakon I. svj. rata osobito su bili važni eksperimenti s fotografijom u umjetničkoj grupi Dadi (Man Ray) te Bauhausu (László Moholy-Nagy). Istodobno se fotografija počela nadahnjivati apstraktnim slikarstvom, a sama je utjecala na mnoge suvremene slikare (fotorealizam odnosno hiperrealizam). Fotografija je odigrala ključnu ulogu u pojavi pop-arta (Andy Warhol). Prvu međunarodnu fotografsku agenciju Magnum Photos osnovali su 1947. Robert Capa, Henri Cartier-Bresson i David Seymour.

Povijesni razvoj u Hrvatskoj

Začetci

Gotovo istodobno s pronalaskom fotografije u Europi ona se pojavljuje i u Hrvatskoj. Začetnikom fotografije u nas smatra se zagrebački trgovac → Demeter Novaković koji je za boravka u Parizu 1839. upoznao novi postupak dagerotipije primivši poduku od samoga L. Daguerrea. Nakon povratka u Zagreb snimio je, vjerojatno već iste godine, nekoliko dagerotipija zagrebačke okolice. U Dubrovniku su tehniku dagerotipije savladali filozof Josip Betondić i ljekarnik → Antun Drobac, koji je već od 1845. davao i poduke u toj vještini. Među pionirima fotografije su i grof → Juraj Drašković VI., prvi poznati fotoamater u Hrvatskoj i autor prvoga skupnog portreta i žanr-prizora u povijesti hrvatske fotografije, te franjevac jezikoslovac Dragutin Parčić, koji je eksperimentirao u gotovo svim tada poznatim područjima fotografije, sve do snimanja mikroskopom i teleskopom (tri faze pomrčine Sunca, 1861).
Razvoj i jačanje građanstva sredinom XIX. st. potaknuli su osnivanje stalnih fotoatelijera. U Zagrebu su prve atelijere otvorili slikari Franjo Pommer, koji je 1856. izdao album s kalotipijskim portretima 15 hrvatskih književnika, i Julius Hühn, koji je uz portrete radio i vedute gradova. Istodobno otvoreni su atelijeri u Sisku i Karlovcu u vlasništvu braće Suppan. Važan događaj za afirmaciju fotografije u nas bilo je sudjelovanje desetorice fotografa na Prvoj hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoj izložbi 1864. u Zagrebu. Podrijetlom Dubrovčanin, → Tomaso Burato vodio je fotografski atelijer u Zadru, gdje je među ostalim pripremio i tri fotomonografije s vedutama i kulturno-umjetničkom baštinom Zadra, koje se smatraju najstarijim takvim djelima u Hrvatskoj (albumi iz 1875., 1886. i 1894). Pratio je suvremena kretanja u europskoj fotografiji, a 1884. osnovao je Prvi zavod u Dalmaciji za fotomehanički tisak. Unatoč širenju i tehničkom usavršavanju medija (otkriće suhe ploče, smotanoga filma i priručnih fotoaparata), potkraj XIX. st. opala je vrsnoća profesionalne fotografije. Iznimke su bili radovi ostvareni u zagrebačkim fotografskim atelijerima Gjure i Ivana Varge te → Rudolfa Mosingera, koji je 1898. u Zagrebu osnovao Prvi hrvatski fotografski artistički zavod (nakon Rudolfove smrti nastavio ga je voditi njegov sin Franjo Mosinger). Do kraja XIX. st. u Hrvatskoj je bilo evidentirano oko 180 atelijera, a samo u Zagrebu oko 50.















Fotografi amateri počeli su se udruživati u klubove radi promicanja fotografije kao oblika umjetničkog izražavanja. U okviru Društva umjetnosti u Zagrebu je 1892. osnovan Klub amatera fotografa (poslije Fotoklub Zagreb). Njegovi su članovi prvi put izlagali svoje radove na Hrvatskoj narodnoj umjetničkoj izložbi u Zagrebu 1894., a 1910. utemeljena je međunarodna izložba fotografija, poslije nazvana Zagreb salon, koja se održava i danas. Ubrzo nakon zagrebačkoga, klubovi toga tipa počeli su se osnivati i u drugim hrvatskim gradovima.

Fotograf Karlo Drašković snimio je 1894. prvu snimku zaustavljenoga pokreta (Skok grofa Stjepana Erdődyja). Austrijski fizičar → Peter Salcher (sv. 1), profesor na Mornaričkoj akademiji u Rijeci, snimio je 1886. seriju fotografija puščanoga zrna u letu omogućivši Ernstu Machu dokazivanje teorije udarnoga vala, te prvi rendgenogram u Hrvatskoj 1896., nepunih mjesec dana nakon izuma rendgena (Ruke barunice Vranyczany). Prve uspješne rezultate u fotografiji u boji potkraj prvoga i početkom drugoga desetljeća XX. st. ostvarili su Artur de Meichsner u Rijeci, Eugenio Hunger u Zadru i Vladimir Guteša u Zagrebu. Godine 1914. počeo je izlaziti Ilustrovani list, prvi tjednik sa sustavnom fotoreportažom.









Razdoblje između dvaju svjetskih ratova

Tijekom I. svj. rata pojavila se posebna ratna problematika; očuvane su vrijedne ratne fotografije Marka Kraljevića, a Lerant Odescalchi dobivao je nagrade na međunarodnim natječajima. Slikar Vladimir Becić bio je fotoreporter sa srpske fronte za pariški časopis L’Illustration.







U razdoblju između dvaju svjetskih ratova isticala su se tri zagrebačka fotografska atelijera: Foto Tonka, Reputin i Kowalsky. Tada se klupska aktivnost održavala tek kroz sekcije Hrvatskoga planinarskog društva, koje je priredilo i prvu poslijeratnu izložbu fotografija u Salonu Ulrich 1919., a 1926. počelo je izdavati i Fotografski vjesnik. Iste je godine u Splitu održana I. jugoslavenska izložba fotografija, a počeo je izlaziti i ilustrirani tjednik Svijet u bakrotisku, koji je oslanjanjem na novinsku fotografiju postao njezinim glavnim promicateljem. U novinskoj fotografiji istaknuli su se Vladimir Horvat, Franjo Fuis i Dragutin Šegina. Tijekom 1930-ih oblikovala se osebujna poetika tzv. zagrebačke škole umjetničke fotografije. Među osnivačima bili su fotografi Marijan Szabo i glavni nositelj socijalnoga smjera u hrvatskoj fotografiji → Tošo Dabac, čiji je ciklus Ljudi s ulice (1932–37) postignuo međunarodni uspjeh. Pod vodstvom Augusta Frajtića počeo je 1932. izlaziti mjesečnik Fotorevija, koji je posebno zaslužan za stvaranje nacionalnoga stila u umjetničkoj fotografiji te za oblikovanje umjetničkoga mišljenja naraštajâ naših umjetnika.



















U sastavu → Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu 1939. osnovan je poseban odjel za fotografiju pod nazivom Fotografski muzej, a od amaterskih fotografskih klubova iz Osijeka, Zagreba, Daruvara i Sušaka osnovan je Hrvatski fotoamaterski savez (njegov je povijesni sljednik današnji → Hrvatski fotosavez). Pod uredništvom A. Frajtića 1941. pokrenut je mjesečnik za umjetničku fotografiju Savremena fotografija (izišao u četiri broja). Ratna razaranja i obnovu zemlje nakon II. svj. rata dokumentirali su Ante Roca i → Milan Pavić.







Razdoblje od kraja II. svj. rata do danas

Pedesete godine XX. st. obilježene su ponovno djelatnošću T. Dabca, autora ponajboljih portretnih fotografija kao i krajolika i kulturnih spomenika. Oto Hohnjec prvi je izložio fotografiju u boji; Mladen Grčević uveo je novi žanr, tzv. life-fotografiju, a → Đuro Griesbach, Slavka Pavić, Vilko Zuber i drugi odražavali su intimističku tradiciju i isticali se estetikom čistoga likovnog motiva. Tijekom 1950-ih počeo je popuštati kontinuitet tradicionalizma, a naglašavao se inovativni pristup. Znatan je utjecaj imao program grupe → EXAT 51 o izjednačavanju čiste i primijenjene umjetnosti. U Zadru je 1957. pokrenuta međunarodna fotografska izložba Čovjek i more (održavala se do 2004). Potkraj 1950-ih i početkom 1960-ih pojavilo se zanimanje za detalj i strukturu – mikrofotografiju (Zlatko Zrnec, Đ. Griesbach), makrofotografiju (Mitja Koman, braća Nino i Josip Vranić), te za fotografizam (Jozo Ćetković).













Autorske domete u snimanju umjetničkih djela, poglavito arhitekture i dizajna te spomenika, uz T. Dabca dosegnuli su Nenad Gattin, Nedjeljko Čaće, Krešimir Tadić, Damir Fabijanić i dr. Psihološka se motivacija prepoznaje u djelima → Marije Braut, Milice Borojević i Branka Balića.









Inovacije su u fotografiju 1970-ih unijeli Josip Klarica, Mio Vesović, Fedor Vučemilović, a prodiru i novi umjetnički nazori – od hiperrealističkih do konceptualističkih, predstavnici kojih su Željko Borčić, Željko Jerman i Vladimir Gudac. Doradba fotografije u umjetničke svrhe privlačila je Petra Dabca, Enesa Midžića i Nadu Orel, a neoromantizam kroz imitiranje tehnika XIX. st. istraživala je Zlata Vucelić. Fotografijom se često služila i tzv. nova umjetnička praksa (Sanja Iveković, Dalibor Martinis, Slobodan Braco Dimitrijević). Dokumentarnom fotografijom iz Domovinskoga rata istaknuli su se Antun Maračić, Zoran Filipović i dr. Potkraj XX. st. mlađi je naraštaj ponovno otkrio portret, katkad reestetiziran, a služi se i postmodernističkim postupcima uz računalnu potporu (Sandro Đukić, Damir Hoyka, Sanja Bachrach-Krištofić, Mario Krištofić i dr.). Prepoznatljivu autorsku interpretaciju u području modne fotografije dali su Stefan Lupino i Boris Berc.







Proizvodnja fotoaparata i fotografskoga materijala

Prvo i jedino poduzeće fotokemijske industrije u nekadašnjoj Jugoslaviji → Fotokemika nastalo je 1947. spajanjem zagrebačke poslovnice njemačkoga poduzeća Ozacel, osnovane 1936. za proizvodnju diazo-papira za fotokopiranje te zagrebačkoga poduzeća Foto, osnovanoga 1945. za proizvodnju fotografskoga papira i filmova. Proizvodilo je fotografski papir i kemikalije za njegovu obradbu te ostali pribor i uređaje namijenjene fotografskomu postupku. Godine 1949. priključena mu je zagrebačka radionica fotografskoga pribora i pomoćnih sredstava Fototehnika (osnovana 1947), u kojoj je bila proizvedena prva domaća 35-milimetarska kamera Tehna I. U Fotokemici su u to doba nastavljeni već prije započeti radovi na konstrukciji prve FK box kamere 6 × 9 cm te je započela njezina proizvodnja. Godine 1952. pridružena joj je i pogonska jedinica za proizvodnju filmova u Samoboru (osnovana 1950).







Početkom 1950-ih iz Fotokemike je izdvojen pogon za proizvodnju fotoaparata i pribora te pripojen poduzeću Optika (poslije → Ghetaldus). Prvi su fotoaparati ondje proizvedeni 1957. u suradnji s njemačkim poduzećem King koje je isporučivalo mehaničke dijelove, dok je Ghetaldus izrađivao kompletnu optiku za objektive, daljinomjere, tražila i mehaniku za objektiv, te izvodio montažu svih dijelova u konačni proizvod (tipovi Regula IIB, IIIA, IIID i Cita II). Proizvodnja fotoaparata prestala je 1990-ih, kada se poduzeće usredotočilo isključivo na izradbu okvira i naočala.

Fotokemika je surađivala s mnogim svjetskim fotografskim industrijama, a usavršavajući kontinuirano vlastitu proizvodnju, sve do raspada nekadašnje države izvozila je svoje proizvode u 38 zemalja svijeta. Provedbom privatizacije 1990-ih počela je propadati, a likvidirana je 2012.

Visoko školstvo i udžbenici o fotografiji

U visokom školstvu i znanosti područje fotografije je u Hrvatskoj dobro zastupljeno u mnogim nastavnim i znanstvenim središtima. Na → Grafičkome fakultetu u Zagrebu Katedra za grafički dizajn i slikovne informacije organizira nastavu iz kolegija Osnove primijenjene fotografije, Primijenjena fotografija I i II, Umjetnička fotografija I i II te Tehnike ispisa digitalne fotografije.Na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu postoje preddiplomski i diplomski Studij snimanja, na kojem su organizirani kolegiji Umjetnička fotografija I i II, Primijenjena fotografija I–IV, Fotografski jezik i slika I i II i dr. Studij dizajna pri zagrebačkom → Arhitektonskome fakultetu (sv. 3) izvodi preddiplomski i diplomski studij Dizajn vizualnih komunikacija, s nizom kolegija koji se odnose na fotografiju. Na → Sveučilištu Sjever postoje preddiplomski studij Multimedija, oblikovanje i primjena i diplomski studij Multimedija (u Varaždinu), te preddiplomski i diplomski studij Medijski dizajn (u Koprivnici), u sastavu kojih je više kolegija iz područja fotografije.

Osim na navedenim fakultetima, znanja iz područja fotografije studenti stječu i na Umjetničkoj akademiji u Splitu (u okviru preddiplomskih i diplomskih studija Dizajn vizualnih komunikacija te Film i video), Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci (u okviru preddiplomskih i diplomskih studija Grafički dizajn i vizualne komunikacije, Primijenjena umjetnost i Likovna pedagogija), Akademiji umjetnosti i kulture u Osijeku (u okviru preddiplomskoga studija Likovna kultura i diplomskih studija Likovna kultura, Ilustracija i Vizualna i medijska umjetnost).

Prvi fotografski priručnik na hrvatskom jeziku Uputu o fotografiji, izdao je 1909. Juraj Božičević, profesor matematike i fizike u zadarskoj gimnaziji. Među najznačajnijim hrvatskim udžbenicima o fotografiji je Fotografija → Milana Fizija (1960., 1966., 1977., 1982), dok se među novijom literaturom ističu Kreacija fotografijom → Miroslava Mikote (2000), Camera obscura. Osnove fotografije. Priručnik za izradbu i uporabu camera obscura za nastavnike likovne i tehničke kulture Ivice Kiša (2007., 2009), Digitalna fotografija i osnove obrade. Adobe Photoshop Zorana Jančića i suradnika (2008), Promišljati fotografski Davora Žerjava (2011., 2017), Osnove digitalne fotografije Maje Strgar Kurečić (2017).